Search

Stop ratu, nemiru i bez-umlju svake vrste!

Bili svjesni toga ili ne, upravo je unutarnji Mir ono čemu svako od nas ODUVIJEK žudi – što je i potpuno razumljivo, jer on predstavlja Prirodno stanje bića… On je to stanje koje svako od nas non-stop (svakoga trenutka i u bilo kojoj situaciji!) nastoji ostvariti, mada te činjenice, ustvari, ni najmanje nismo svjesni: on je ono što narkoman traži u drogi; što alkoholičar traži u piću; što gurman traži u ukusnoj hrani; što avanturisti traže u izazovima; što kleptoman traži u krađi i zgrtanju stvari; što „vorkoholik“ traži kroz svoju konstantnu preokupiranost poslom; što karijeristi traže u svojim ambicijama; što labilne osobe i „sitne duše“ traže u vlastitom eksponiranju; što razni bludnici traže u svojim perverzijama; on je ono za čim nimfomanka traga u seksu i kroz njega …itd. itd. – jer jedino unutarnji mir je taj koji donosi potpuno ISPUNJENJE.

Koliko je čovječanstvo na početku druge dekade 21. stoljeća i dalje odvojeno od zdrave svijesti, čiste i jasne svjesnosti, odnosno otuđeno od svoje istinske suštine/biti/bića, jasno se može sagledati na primjeru toga koje i kakve paradigme (kao temeljni obrasci mišljenja, ponašanja i uopće svijesti) i dan danas vladaju ovim našim svijetom/stvarnošću, odnosno našom vlastitom sviješću – i na čemu se to temelji naše aktualno postojanje, uključujući svu neodgovornost i neozbiljnost odsustva jednog zrelog, dubljeg sagledavanja ili pro-mišljanja onog PRAVOG stanja stvari, odnosno istine i stvarnosti same.

Kao prvo, činjenica je da smo MI SAMI (u skladu sa stanjem i „širinom“ svoje vlastite svijesti) ti koji su dali ovlast ovima koji sada upravljaju našim svijetom/stvarnošću da u skladu sa svojim bolesnim i bez-umnim umovima (uzgred, svaki Um je po svojoj prirodi „bolestan“ i „bezuman“ – ukoliko nije u skladu/harmoniji sa Srcem, odnosno unutarnjom cjelinom i punoćom Bića!) određuju tokove naše globalne stvarnosti. Dakle konce vlastite sudbine stavili smo u ruke „nekih“ jadnih, sirotih i nesretnih duša, koje, uslijed nepoznavanja Istine, pola dana mrze sebe samoga, a pola – čitav svijet. No uistinu uvijek i vječito, naravno krajnje nesvjesni te činjenice, mrze isključivo – samoga sebe! I tako, mi sami ih uzdižemo da budu to što jesu, da budu tu gdje jesu i da čine to što čine: imaju OVLAST od nas – i to sve dotle dok im je dajemo, odnosno dok im je ne ukinemo!

Toliko o našoj ne-odgovornosti za sve „što se zbiva“.

Sa druge strane, ukoliko jasno razumijemo prave i najdublje uzroke koji jesu u pozadini svega toga, tada smo u stanju konačno i promijeniti cjelokupno stanje i situaciju. U tom smislu, ZNANJE, RAZUMIJEVANJE, odnosno SVJESNOST ISTINE, jest taj temeljni pokretač cjelokupne promjene, odnosno ta Svjetlost koja čini da sve konačno dođe (bude) na „svoje mjesto“. A osnovni uzrok svake dis-harmonije jest: ODSUSTVO LJUBAVI …odnosno odsustvo PERCEPCIJE LJUBAVI – budući ljubav Jest, uvijek i oduvijek, a naša „odvojenost“ od nje (koja neminovno uzrokuje dis-harmoniju, bolest, odnosno iz-vitoperenje svijesti) nije ništa drugo do odsustvo percepcije istine, odnosno Ljubavi koja Jest.

Mnogi ne shvaćaju (pa čak ni približno) što to znači kada se kaže da – Univerzum nije mjesto nego stanje – stanje Svijesti. I zato ne mogu shvatiti ni puno značenje istine da suštinu tog stanja svijesti (Univerzuma samog) čini energija, odnosno stanje energije, koju imenujemo terminom LJUBAV. …Taj termin upotrebljavamo ne zato što je on jedini prikladan ili točno odgovarajući stanju koje nastoji o-pisati (jer nije!), već isključivo zbog nedostatka boljeg, odnosno našem umu razumljivijeg. Međutim, istina jest da to stanje, ta energija, jest i ono što bismo jednakom točnošću mogli okarakterizirati terminom MIR …i terminom SLOBODA, i terminom HARMONIJA, i ISTINA, i ZNANJE, i SREĆA, i BLAŽENSTVO, i CELOVITOST …i PUNOĆA POSTOJANJA. I sve je to jednako točno ili jednako pogrešno u nastojanju da što je bliže moguće priđemo direktnom i autentičnom opisu odnosno iskustvu tog Stanja; no za nas, i unutar našeg ovo-zemaljskog postojanja, možda najautentičnije „iskustvo“ tog stanja biva nam dostupno dosezanjem tzv. „Unutarnjeg mira“ – koje može biti, i biva, realiziran od strane svakoga od nas ponaosob, u svojoj vlastitoj nutrini.

I upravo TU počiva to „sjeme“ cjelokupne alkemije vezane za transformaciju svijeta i stvarnosti, odnosno našeg cjelokupnog postojanja; naše je samo da ga vlastitom svjesnošću (O-svještavajući ga) „zalijemo“ i „osunčamo“. Potom će se, po automatizmu zakona Univerzuma – Zakona Ljubavi – sve događati i razvijati samo od sebe: onako „kako treba“!

Nije moguće pukom silom promijeniti niti Trumpa, niti Obamu, niti Chaneya, ni Kissingera, ni Camerona, ni Merkelovu, ni Olanda …niti Rockefellere ili Rotšilde, kao ni bilo koga drugog od tih aktualnih ovo-zemaljskih „gospodara rata“, a niti njihove „bolesne umove“, jer će na njihovo mjesto (kao i uvijek do sada) doći neki „drugi“ isti ili posve slični njima. …Osim ako „silom“ ne podrazumijevamo samu unutarnju suštinu, odnosno bit djelovanja, same Ljubavi (koja je jedina, i istinska, Sila Univerzuma); e u tom slučaju, možemo reći da se odista sve rješava Silom!

Uistinu, pošto stvarna, odnosno istinska, „dijagnoza“ njihovog cjelokupnog mentalno/duhovno/duševnog sklopa glasi, odnosno jest: „KRONIČNO ODSUSTVO (iliti NE-DOSTATAK) LJUBAVI“, tada je i posve jasno, pa ma kako naizgled paradoksalno zvučalo, da je Ljubav JEDINI i istinski Lijek za njih. I, kao što se sa mrakom i tamom, odnosno nesvjesnošću i neznanjem, ne vrijedi „boriti“ (jer je to krajnje uzaludno i kontraproduktivno), neophodno je prije svega UNJETI SVJETLOST u vlastito postojanje, a tada će ta Svjetlost – po onom automatizmu prirode i njenog unutarnjeg Zakona – „iznutra“ otkloniti sve ostale nepravilnosti ma gdje one bile i ma kako se očitovale bilo gdje u svijetu, i to onda kada bude realizirana „kritična masa“ onih koji su „nosioci“, iliti „svjetlonoše“, te i takve Svjetlosti odnosno Svjesnosti. U tom smislu, zaista sve počinje i ovisi od NAS SAMIH – odnosno od našeg vlastitog Unutarnjeg Mira.

Samo, budimo svo vrijeme nadalje toga svjesni: Mir je potpuno isto što i Ljubav, pa i Sloboda, Sreća!)

Pa, hajde dakle da nešto konačno učinimo po tom pitanju:

– Sve naše predstave o svijetu/stvarnosti predstavljaju projekcije našeg vlastitog EGA: naših privrženosti ili odbojnosti, naših Ocjena tog svijeta …odnosno naših unutarnjih konflikata. Svemu onome za čega prilikom naših promatranja i odnosa prionemo, mi mu dajemo „pečat“ svoga EGA. Na taj način, kad gledamo drvo mi ne vidimo drvo, već našu vlastitu „predstavu drveta“ (predstavu „o“ tom drvetu) – a ta predstava nije, kao što nikada ne može ni biti, realna i odgovarajuća istini i stvarnosti onoga što, na taj način, promatramo. Ta predstava je samo ishod, odnosno rezultat, međusobne interakcije mnoštva iskustava prethodno pohranjenih u memoriji naše svijesti, a kojih uglavnom uopće nismo svjesni, jer su ona duboko pohranjena na ispod-svjesnoj razini, čineći samu suštinu naše ličnosti i noseći odgovornost za njen(naš) mentalno-emotivni sklop, odnosno karakter.

Sve te predstave, bilo da su pozitivno ili negativno „obojene“, jesu direktan odraz naših vlastitih slabosti koje um potiskuje u podsvjesno kako bi izbjegao suočavanje sa njima. …Ako nas (na prim.) iznervira lavež psa u dvorištu, ili galama susjedove djece, mi ćemo svu odgovornost za naš nemir automatski svaliti na te vanjske faktore, ostajući u čvrstom uvjerenju da su oni krivci za našu uznemirenost. – To je direktan primjer onoga što nam čini vlastiti EGO pri maskiranju pravog traga i uzroka i navođenju na robovanje zabludi. EGO nas uvijek usmjerava na zaključak da je nešto „izvana“ odgovorno za naš unutrašnji nemir, međutim to je zabluda – jer čovjeku stabilnog uma nemoguće je poremetiti mir. Čovjekov mir, pa samim tim i sreća, nije stvar nikakvog vanjskog „objektiviteta“, nego je to stvar čisto unutrašnje subjektivnosti – tzv. „apsolutne subjektivnosti“; stoga, ako nam nešto poremeti mir, ne trebamo, da bismo riješili problem, ići nigdje dalje od nas samih, jer se pravi uzrok krije upravo tu, u sklopu naše vlastite ličnosti – u EGU!

Kada nas nešto uznemiri, to je znak da je EGO na dijelu i da smo podlegli zabludi svojih predstava. To podleganje upućuje, generalno, na našu vlastitu „slabost“, a pošto jedina, i zaista prava, naša slabost jeste u neznanju, odnosno nerazumijevanju, istine i stvarnosti – da bismo je prevazišli, ne smijemo se samo-zavaravati tražeći „krivce“ okolo, nego uzrok moramo potražiti u sebi… – moramo ostvariti svjesnost onoga što se zaista događa, „onoga što, zaista, jest“:

– Kada nam se (na prim.) svidi neki predmet ili osoba, treba nam biti jasno da se nama ustvari ne sviđa „to“ što gledamo (to što percipiramo) nego nam se sviđa („doima“) ono Osjećanje (osjećaj, stanje svijesti) koje se u nama probudi posredstvom toga što vidimo; a mi, gledajući taj objekt (predmet, osobu, pojavu), uistinu ne vidimo „njega“ („to“) nego percipiramo samo svoju vlastitu „predstavu“ o njemu! Odnosno: NIKADA ne komuniciramo sa stvarnošću, nego uvijek samo sa svojim vlastitim predstavama (o) stvarnosti!!!

Te naše predstave jesu iluzija, a također su, stoga, iluzorne i sve te impresije koje nam remete naš unutrašnji mir. – Kada nas nešto (na pr.) učini radosnim, možemo se (istražujući…) zapitati zbog čega smo zaista radosni, odnosno što je pravi uzrok tom našem „uznemirenju“ i da li je ta naša sreća istinska ili samo prividna?! …Ako smo zaista pošteni prema samom sebi, uistinu ćemo otkriti da je ono što nas čini radosnim (baš kao i sve ono što nas čini tužnim i žalosnim) UPRAVO NAŠA VLASTITA PREDSTAVA (o tome za što smo prionuli), pa je, samim tim, iluzorno i samo osjećanje izazvano tom predstavom; a što se, prije ili kasnije, i pokaže kao točno. Pored toga, možemo uvidjeti da je, uvijek, osnovni uzrok svemu tome nerazumijevanje istine i stvarnosti, odnosno nepoznavanje samog sebe… – pa otuda, razumljivo, i svi (oni) silni konflikti sa samim sobom. Uslijed tog, vječitog, konflikta mi smo nezadovoljni sobom i svojom situacijom, i nastojimo pobjeći od toga; samim tim već je aktualna naša slabost i mi prianjamo za ono što će nam „osigurati“ (bar po našem očekivanju) utočište od nezadovoljstva. To utočište nalazimo u osjeća(n)ju sreće i radosti, koji nam daje iluziju sigurnosti i zadovoljstva samim sobom. Dok, sa druge strane, ako ne uspemo pronaći to „utočište“ tada nas obuzima osjećanje depresivnosti, uobražavamo vlastitu ništavnost… itd. U suštini; i za radost i za tugu važi jedno te isto – da su obje suprotnosti, sa svim svojim nivoima izražavanja, ipak samo Iluzija, kojoj neizostavno podležemo uslijed nerazumijevanja istine; a ona je sljedeća: Sve je besmisleno osim samog MIRA – unutarnji mir je JEDINO ISTINSKO (ISTINITO!) osjećanje (stanje) koje možemo spoznati u ovom našem stanju razdvojenosti od Apsoluta. Sve ostalo je iluzija, jer na svijetu ne postoji niti jedna jedina stvar, osoba ili situacija koja sama po sebi nosi predispoziciju „plus“ ili „minus“ u odnosu na naše istinsko biće! – To je nepobitna činjenica. …Sve ostalo je samo specifična „opsjena“, a spokojstvo duševnog mira je jedino, istinsko, i vrhunsko blaženstvo.

U vezi iluzornosti svega osim mira, govori nam i sljedeća priča:

„Kraljica Madalsa (jednom davno u Indiji; prim.) načinila je zavjet kada se udala da oni koji budu rođeni iz njene maternice više neće ulaziti ni u jednu drugu. Njena djeca, zavjetovala se Madalsa, se neće više morati rađati. Kada bi osjetila da je trudna, pričala bi s tim bićem: „Ti si čisto sebstvo, ti si radostan, ti si slobodan, vječan, besmrtan, ti si SAT-ĆIT-ANANDA“… Čitala bi budućem djetetu lijepe knjige, pjevala duhovne pjesme i nikada nije bila neraspoložena. A kad bi se dijete rodilo, kraljica je stavljala u djetetovu sobu lijepe slike, držala tamo vedre knjige i imala vedre misli u društvu svoga djeteta. I prema svoj djeci koju je rodila ophodila se na isti način. Oni nikada nisu dobivali igračke u obliku nekakvog oružja, jer ih majka nije pripremala za rat nego za mokšu – potpunu slobodu.

Sva djeca ovog kraljevskog para postali su svami-ji, i đivan mukte – za života oslobođeni. Kad bi odrasli dovoljno, slala bi ih u ašrame i oni su postajali jogiji i rišiji – mudraci. Tako je kraljica Madalsa rodila šest sinova od kojih je petoricu već uputila na duhovni put. Kad je najmlađi imao pet godina, starija braća već su bila otišla. Tada kralj reče svojoj kraljici: „Molim te, ovo dijete nauči nauku vladanja i upravljanja kraljevstvom, tako da i nas dvoje, kada dođe vrijeme, možemo otići i povući se iz svijeta.“

Kraljica je prihvatila kraljevu molbu i svoje šesto dijete učila svemu što je potrebno da zna jedan kralj. Tako, kad je dječak napunio sedamnaest godina, kralj mu je predao krunu i kraljevstvo. Kralj i kraljica su mu dali posljednja uputstva i savjete i počeli da se spremaju za odlazak u šumu da bi tamo do kraja svojih dana provodili vrijeme u meditaciji. Kad su se opraštali, sin im reče: „Veoma sam sretan što odlazite da učinite nešto za svoju dušu. Ali možda će se desiti da poželim da podijelim sa vama neko svoje osjećanje ili da vas nešto upitam. Zato bih volio da znam kako da vas nađem.“

„O da, spremila sam ti nešto!“ – kraljica skide prsten sa svoga prsta i pruži ga sinu – „Kad god ti budemo potrebni, kad poželiš da nam se obratiš za savjet ili da kažeš nešto, naći ćeš odgovor na unutrašnjoj strani prstena.“

Mladić je uzeo prsten i stavio ga sebi na prst. Majka i otac su ga blagoslovili i otišli. …I pošto u ljudskom životu nisu svi dani jednaki, jednog dana je mladi kralj imao ozbiljnih neprijatnosti i bio je veoma nesretan. Nije znao što da radi, pa se sjetio majčinog prstena. „Pitati ću majku.“ – odlučio je. Skinuo je prsten i zavirio. Na njegovoj unutrašnjoj strani je bilo ispisano: „I to će proći!“. Mladi kralj se utješio; ovoj nevolji će doći kraj, neće dugo trajati.

Vrijeme je prošlo i neprijatnosti su iščezle. On je bio izuzetno sretan i pomislio je kako bi njegovi roditelji sigurno bili veoma radosni kad bi to znali. Skinuo je prsten i pogledao unutrašnji krug. – Tamo je već bila poruka: „I to će proći!“

(preuzeto iz „Iz Tame ka Svjetlu“,od Paramhans Sri Mahešvaranande).

Sve je dakle prolazno i, samim tim, iluzorno osim samog MIRA. Sve suprotnosti, sva uznemirenja, su prolaznog karaktera – što će reći: iluzorna. Zbog toga je, umjesto traženja utočišta vezivanjem za iluziju, potrebno spoznati istinsku egzistenciju u okrilju unutarnjeg mira. – On je vječan: Jest, uvijek je Bio i uvijek će Biti. On je uvijek „tu“, samo smo mi uglavnom „uznemireni“ ne dajući time sebi ni najmanju šansu da ga percipiramo. Svuda u prirodi također vlada apsolutni Mir, jer se on nalazi i u suštini svakog nevremena i nemira: svaki nemir kad-tad prolazi, i onda opet dolazi do izražaja ono što je oduvijek „ovdje i sada“ odnosno „svugdje i uvijek“!

Upravo unutarnji Mir je ono čemu svako od nas ODUVIJEK žudi – što je i potpuno razumljivo, jer on predstavlja Prirodno stanje bića. …On je to stanje koje svako od nas non-stop (svakoga trenutka i u bilo kojoj situaciji!) nastoji ostvariti, mada te činjenice, ustvari, ni najmanje nismo svjesni: on je ono što narkoman traži u drogi; on je ono što alkoholičar traži u piću; on je ono što gurman traži u ukusnoj hrani; on je ono što avanturisti traže u izazovima; on je ono što kleptoman traži u krađi i zgrtanju stvari; on je ono što „vorkoholik“ traži kroz svoju konstantnu preokupiranost poslom; on je ono što karijeristi traže u svojim ambicijama; on je ono što labilne osobe i „sitne duše“ traže u vlastitom eksponiranju; on je ono što razni bludnici traže u svojim perverzijama; on je ono za čim nimfomanka traga u seksu i kroz njega …itd. itd. – jer jedino unutarnji mir je taj koji donosi potpuno ISPUNJENJE.

Duševni Mir, a ne zlato, je ono za čim tragaju kopači zlata! – Oni imaju predstavu da će zlato („bogatstvo“) utoliti sve njihove goruće želje, donijeti im osjećaj ispunjenja i moći, i time osloboditi ih ontološkog straha; odnosno da će ih ono lišiti njihovog konstantnog, životnog, unutrašnjeg nemira. Njihov EGO ih drži u fantastičnoj iluziji da je „zlato“ono što je „uzrok“ njihove sreće i spokoja, i za čim nužno treba tragati – i na taj način tragično previđaju pravu istinu, koja se nipošto ne nalazi izvan, nego uvijek, i isključivo, unutar vlastitog bića. Dakle; oni tragaju – ne za zlatom, nego (zapravo i uistinu!) tragaju za svojimMIROM: svojim UNUTARNJIM MIROM!

Taj MIR je ono čemu svakog pojedinog trenutka svoga života svi mi konstantno težimo. Zbog težnje za njim mi nastojimo utoliti svoje želje, umaći svojim strahovima, bolovima, neugodnostima… odnosno žudimo za ispunom onog mračnog bezdana naše svekolike unutarnje ispraznosti. Cijeli život konstantno ulažemo napore da kroz „sticanje“ koječega, i realizaciju kojekakvih iluzija, donesemo sebi ispunjenje te Praznine, a potom – shvativši da nam ništa od svega toga (svih tih iluzija), naravno nije ni za pedalj popunilo zjapeći Bezdan, kao i uvjetovavši svim tim nastojanjima upravo ogromnu količinu „razdvojene“, napete, negativne energije na svojim plećima – žarko želimo svu tu „tamnu“ energiju izbaciti iz sebe i postići, po mogućnosti, „totalno pražnjenje“. Znači; čitava naša egzistencija se, robujući EGU, odvija kao na nekom ogromnom klatnu: prvo, u jednom otklonu, silno žudimo da realiziramo ISPUNJENJE svoga bića, „zatrpavajući“ prazninu svim i svačim, a potom, u suprotnom otklonu, željni bijega od tog silnog nagomilanog smeća i tereta („bremena“), žudimo da svoje biće ISPRAZNIMO od sve te napetosti i negativnosti, kojima smo se svesrdno punili ne prepoznajući na vrijeme mračnu stranu svih tih „sjajnih“ objekata naše pređašnje požude! E, ta „klackalica“ neminovno uzima svoj danak, i uzimati će sve dotle dok ne shvatimo svu dimenziju svoga robovanja besmislu i konačno se, „širom otvorenih očiju“, zauvijek ne odreknemo sveg tog fantastičnog ludila. Kada se to jednom konačno i desi, po prvi puta ćemo uvidjeti da je „ONO“ što smo, u svom neznanju, ranije sagledavali kao Bezdan „apsolutne praznine“, ustvari moćni Ocean „apsolutnog ispunjenja“ („svepotencijalnih mogućnosti“); odnosno, konačno shvaćamo da se istinski ispunjen može biti jedino samom „PRAZNINOM“– jer apsolutna Praznina i apsolutna Punoća jesu JEDNO ISTO!!! …Stoga kada smo u duševnom miru, tada obitavamo unutar tog „JEDNOG ISTOG“.

Nesvjesni te suštinske činjenice, odnosno nesvjesni onoga što nam zaista nedostaje, mi cijeli svoj život transformiramo u traganje za „nečim“ što nam izmiče uvijek kad nam se učini da smo ga „taman“ dosegli – tako da smo vječno, naravno isključivo svojom zaslugom, izloženi autentičnim „Tantalovim mukama“. To traganje, zapravo, predstavlja ništa drugo do nastojanje bijega, i na taj način mi vječito: PRODUBLJAVANJEM NEMIRA NASTOJIMO DOSEGNUTI I SPOZNATI MIR (!?!). – A to je toliko neizmjeran apsurd, da sam po sebi najviše i najbolje govori o dubini naše, uobičajene, nesvjesnosti Istine i Stvarnosti.


IZVOR:https://2012-transformacijasvijesti.com/metafizika/stop-ratu-nemiru-i-bez-umlju-svake-vrste


15 views